Srpska Opozicija: Portret Zorana Đinđića

Autor Peter Schwarz
4 March yyyy

Povodom godišnjice ubistva tadašnjeg premijera Srbije Zorana Đinđića 12. marta 2003. ponovo objavljujemo analizu njegove politike, koju smo prvobitno objavili na engleskom i srpskohrvatskom jeziku 30. jula 1999.

Zoran Đinđić je postao miljenik njemačke medije i političara. Skoro da nema dana da se o njemu ne objave vijesti ili prikaže interviju sa njim. Kancelar Schroeder ga je dva puta primio u Bonu. Tretiraju ga kao državnika, i zaista, oni bi ga željeli vidjeti na čelu jugoslovenske države, što ranije.

Jugoslovensko stanovništvo se do sada nije pitalo za mišljenje. I zašto bi se pitali? Na kraju krajeva, Vašington, London, Pariz i Berlin su ti koji odjučuju ko je "demokrata" a ko nije, ko pripada "svjetskoj zajednici" i ko stoji izvan nje. Zoran Đinđić je to sigurno shvatio. Već se u decembru 1996. hvalio u intervjuu sa Der Spiegel-om: "Ja sam adut kojeg Zapad treba da podrži."

Ko je ovaj čovjek kojega veličaju pred ratom napaćenom narodu Jugoslavije pod sankcijama, kao zalog za bolju budućnost?

Nije baš lako da se skicira njegov portret. Đinđić je oličenje tih karakteristika—ili nedostatka definitivnih karakteristika—koje se smatraju kao znak uspješnog "modernog" političara, od kada su Clinton, Blair i Schroeder stvorili svoje karijere. Prva oznaka toga je odsutnost bilo kojih jasno definisanih stavova.

Listajući kroz stare članke o Đinđiću, dosta se može pročitati o njegovom "usavršenom, gotovo bez naglaska, njemačkom jeziku", njegovom "uglađenom, primjerno dobrom ponašanju", njegovoj "puritanskoj kancelariji u Beogradu dekorisanoj u crno", i njegovoj upadljivoj naklonosti da se odijeva u crno. Ali skoro ništa se ne može naći u vezi njegovih političkih stavova.

Prije 10 godina, kada su se staljinistički kadrovi Istočne Evrope skupljali oko parole slobodne tržišne ekonomije, izraz "turncoat" (onaj koji mijenja strane) je postao poslovičan. Ovaj izraz teško da se može primijeniti na Đinđića. To označava nekoga ko se pomjerao s jednog stava na drugi, ali Đinđić nema stava s kojeg se može pomjeriti. On pokazuje okretnost, agilnost, čak i lukavost i neuhvatljivost koje politički komentatori često opisuju sa riječju "zagonetan".

U junu, Die Welt je pisao o Đinđiću i njegovom nekadašnjem savezniku Vuku Draškoviću, da su oni "u toku svojih karijera, uvijek izlagali ono što je najviše obećavalo…. Isto tako i u budućnosti, obojica će slijediti samo svoju želju za vlašću." Već prije 3 godine, list Tages-Anzeigher je okrivio Đinđića da se on "manje brine za ljudska prava i demokratiju nego za svoj položaj".

Zoran Đinđić je rodjen 1952. na sjeveru Bosne. On je sin oficira jugoslovenske armije. Poslije završetka škole studirao je filozofiju u Beogradu, gdje je 1974. bio uhapšen zbog osnivanja grupe opozicionih studenata i osuđen na nekoliko mjeseci zatvora.

Poslije pritvora, nastavio je sa svojim studijama sa Juergen Habermas-om na Frankfurt-skom Univerzitetu u Njemačkoj, u kojem se još osjećao uticaj oslabljenog pokreta studentskih protesta. Priča se da je on u to vrijeme postao veoma zanesen Haberman-ovom "kritičnom teorijom," i da je bio očaran Baader-Meinhof-om terorističkom grupom. Završio je svoje studije na Konstanz Univerzitetu, sa doktorskom disertacijom na temu "Marksova kritična socijalna teorija i problemi opravdavanja".

1979. se vratio u Jugoslaviju i držao predavanja na Novosadskom i Beogradskom Univerzitetu. Očigledno je bio našao zajednički jezik sa državnim vlastima.

Stvarni početak njegove političke karijere se desio godine 1990. Uz pomoć nekih prijatelja, osnovao je Demokratsku Partiju, i te godine je ušao u skupštinu kao predstavnik te partije. Preuzeo je predsjedništvo partije 1994.

Uskoro je zamijenio svoje demokratske zahtjeve za nacionalističke parole. "Danas ja više nisam političar sa principima. Pokušavam da stvorim realistične polise, i svjestan sam cijene koju za to trebam platiti," izjavio je Die Welt-u januara 1997. "Znam da se ne može napraviti polisa koja će pridobiti većinu u Srbiji ako se ne uzmu u obzir nacionalistički strahovi kod ovih ljudi. Ako je to nacionalizam, onda sam ja nacionalista."

Tokom bosanskog rata on je zaista igrao na kartu "nacionalnih strahova kod ljudi". Njegova Demokratska Partija je ubijeđivala da se Bosna podijeli i da se srpska područja pripoje Jugoslaviji. 1994, kada je Slobodan Milošević popustio pod NATO-vim pritiskom, Đinđić je doputovao na Pale i demonstrativno se stavio na stranu srpskog nacionaliste Radovana Karadžića. Po pitanju Kosova, Demokratska Partija je također igrala na nacionalističku kartu: od podrške za autonomiju od ranije, okrenula se ka zahtjevima da se ograniči prirodni naraštaj kosovskih Albanaca.

Đinđić je doživio svoj najveći politički uspjeh 1996-97. Uspjelo mu je da ujedini 3 partije—Srpski Pokret Obnove od Vuka Draškovića, Građanski Savez od Vesne Pešić i njegovu Demokratsku Partiju—protiv vladajućih snaga Jugoslavije. Rezultirajući savez Zajedno je osvojio lokalne izbore u Beogradu krajem 1996. Kada se vlada poslužila zakonskim trikovima da poništi rezultate izbora, desetine hiljada je marširalo svakog dana u mirnim demonstracijama u glavnom gradu. Đinđić je vježbao da bude popularni lider i borac za građanska prava. Februara 1997. je konačno ušao u beogradsku gradsku vijećnicu kao gradonačelnik.

Ali uspjeh koalicije Zajedno je također označavao i njen pad. To što je proizašlo je, da osim zajedničke opozicije Miloševiću, ovaj savez nije imao nikakve osnove za opstanak i uspjeh, a kamoli rješenja za rastuće socijalne i političke probleme kojim se su suočavale mase stanovništva. Drašković, srpski nacionalista i monarhista, se vratio tradicijama Četnika, koji su se borili protiv Titovih partizana tokom drugog svjetskog rata. Pešićeva, osnivajući član Helsinškog Komiteta u Beogradu, je vidjela svoju ulogu u pokretu za građanska prava. Stav Đinđića je bio da se zemlja otvori ekonomski i politički prema Zapadu.

U junu, samo 4 mjeseca poslije Đinđićevog trijumfa, ovaj nejednaki savez se raspao. U septembru je Drašković, njegov bivši saveznik, istjerao Đinđića iz kancelarije zbog njegove "nesposobnosti". Drašković se ubacio među vladine partije i ultra-nacionaliste od Vojislava Šešelja, i potom je postao jugoslovenski podpredsjednik pod Miloševićem. Ovoga puta, niko nije izašao na ulice da demonstrira. U svom kratkom vremenu u kancelariji, Đinđić je istrošio svoju popularnost.

Od kada je Zajedno doživio debakl, Đinđić se bacio na karijeru zapadnog čovjeka. Bio je dovoljno pametan da otvoreno ne podržava NATO bombardovanje Jugoslavije—što bi mu opasno poljuljalo ugled u očima stanovništva. Čak je i upućivao kritike, govoreći da NATO tjera kratkovidnu i opasnu politiku bez neke šire strategije. Ali on nije ostavio nimalo sumnje da je spreman i voljan da služi NATO-u kao zamjena Miloševiću, i da je računao na NATO-vu političku podršku.

9. maja je izdao zajedničku izjavu sa crnogorskim predsjednikom Milom Đukanovićem, u kojoj je pozvao NATO da ne doprinosi ikakvom rješenju kosovske krize koje bi omogućilo Miloševiću da ostane na vlasti.

To je bio jedva prikriven zahtjev da se nastavi sa ratom. Vuk Drašković, koji je u međuvremenu podnio ostavku sa svog položaja u vladi, više nije bio smatran za korisnog zapadnog partnera, nego za Miloševićevog instrumenta.

Prema tome, nije iznenađujuće da je Đinđić popularan sa zapadnim vladama, i proslavljan kao "demokrata". Međutim, tu ima jedna stvar koju on još ne može pružiti: dokaz da ga stanovištvo Jugoslavije vidi na taj isti način.

U svim svojim brojnim intervjuima, ne mogu se naći rješenja za socijalne probleme zemlje, koji su sa ratom prerasli u dimenzije katastrofe. Na kraju krajeva, Đinđić je demokrata, a ne socijalista. I, kao i ostali ruski i istočnoevropski "demokrati", on pod demokratijom podrazumijeva neograničenu slobodu kretanja internacionalnog kapitala, kao i one biznismene, nove bogataše i polu-kriminalne elemente koji su se obogatili u sjeni Miloševićevog režima, ali koji sada vide stare državne strukture i vladajuću elitu kao prepreke.